Između mnogobrojnih svjetskih prvenstava koja su održana u Perthu i okolici pod geslom "The Best on Earth, in Perth", održano je i Svjetsko prvenstvo u jedrenju na dasci od 8. do 23. prosinca 1997 godine. Vrlo ambiciozni domaćini htjeli su organizirati najveće prvenstvo u povijesti jedrenja na dasci, i po prvi puta su se na istom mjestu našle sve od IBSA-e priznate klase. Prvi tjedan natjecale su se klase "Funboard" i olimpijska klasa " Mistral One Design", drugi tjedan pripao je klasama "Windsurfer" i "Formula 42", a zadnji dan bio je predviđen za maratonsku trosatnu utrku u kojoj su trebale zajedno sudjelovati sve klase ("pa da vidimo koja je klasa bolja" kako je na otvaranju ispalio neki važni dužnosnik ISAF-a).

Kako je učešće Hrvata na ovakvim međunarodnim regatama najčešće simbolično, i ovisi o cijelom nizu najčešće nepovoljnih okolnosti, bilo je izuzetno dostignuće kada su se na South beachu u Fremantle-u pojavila čak četiri hrvatska predstavnika: Vladan Desnica, Ivan Hitrec i Zdravko Cerovac iz Zagreba, te Krešo Tedling iz Šibenika. To imamo zahvaliti prije svega velikoj pomoći naših iseljenika koji su nas nevjerojatno ljubazno primili i pomogli nam u svakom pogledu, "Jamnici" d.o.o., te aviokompaniji "Garuda Indonesia".

Svi smo se natjecali u "Funboard" klasi, koja je i jedina čija se natjecanja održavaju kod nas. Došli smo 10-ak dana prije natjecanja, da se pokušamo priviknuti na tamošnje uvjete i uštimamo novu opremu. To baš nije bilo sasvim jednostavno jer vjetar od 8 bofora, vrlo uobičajen u Fremantle-u nije česta pojava na regatama za Kup i Prvenstvo Hrvatske. Morska trava tipa "spaghetti" koje je bilo puno uz obalu nije nas tada zabrinjavala, jer da bi se je izbjeglo bilo je dovoljno udaljiti se koji kilometar od obale, a domaći "znalci" su nam rekli da će nestati za nekoliko dana kada zapuše uobičajeni jugozapadnjak "Fremantle doctor", što se i obistinilo.

Prvenstvo je, naravno, započelo svečanim otvaranjem, ali je ono održano u nekakvom ogromnom skladištu, uz tradicionalno dosadne govore i pivo generalnog sponzora natjecanja po rekordnoj cijeni od 6 AUS$ za flašu, nakon čega je slijedio koncert bezveznih bendova koji su zahvaljujući katastrofalnoj akustici u skladištu vrlo brzo uspjeli rastjerati sve prisutne. Tada smo po prvi puta posumnjali u organizacijske mogućnosti do tada izuzetno ljubaznih Australaca. Naravno da je nakon takvog početka moralo uslijediti dva dana bez vjetra, koje smo proveli obavljajući građevinske radove na posve neprikladnom spremištu za opremu kojeg su nam dodjelili, ne bi li nekako sebe i opremu zaštitili od sunca koje je nemilosrdno pržilo potpomognuto ozonskom rupom.

Vjetar se pojavio treći dan, pa smo na 6 bofora održali prvu course race utrku. Nakon toga kola su golemom brzinom krenula nizbrdo. Do starta druge trke vjetar je pojačao na 7 bofora {to je već previše za course race. Organizatori su bili pomalo iznervirani što su već propala 2 dana od planiranih 5 pa nisu htjeli gubiti vrijeme premještajući regatno polje da bi mogli održati slalom koji je disciplina koja se u pravilu vozi u takvim uvjetima. Za vrijeme druge trke porasla je i koncentracija morske trave koja se pažljivo razmjestila po našem regatnom polju. Treći start je bio poništen jer je više natjecatelja prerano startalo, ali to nitko od natjecatelja nije primjetio jer su bili zabavljeni borbom sa jakim vjetrom i travom koja je usporavala kretanje. Dva brza glisera koja su trebali zaustaviti natjecatelje u slučaju poništenog starta su se pokazali neupotrebljivim jer su valovi već dosegli znatnu visinu, pa su gliseri bili još sporiji od dasaka. Činjenica da je u organizaciji natjecanja sudjelovalo 150 volontera dobila je novu dimenziju kada zastave za prekid trke nije bilo ni na brodu uz prvu oznaku, a na drugoj oznaci to je primjetila samo polovica natjecatelja. Oni koji su primjetili uputili su se prema startnoj liniji gdje je već počela nova startna procedura, a oni koji nisu, nastavili su voziti i drugi krug. Nikome na startnom brodu nije bilo čudno što im je u ponovljenom startu startala samo polovica natjecatelja, sve dok druga polovica nije počela ulaziti u cilj (vozi se 2 kruga). Tada su i taj ponovljeni start poništili (na jednako bezuspješan način), nakon čega smo ostatak dana proveli besciljno se vozikajući po polju dok je regatni odbor zastavicama i dalje nešto signalizirao, ali ti signali su bili ili proturječni ili besmisleni. Što je sve "race director" taj dan čuo od natjecatelja nije teško naslutiti.

Slijedeći dan je, na sreću, bio dan odmora. Iz Fremantle-a je kretala treća etapa Whitbread utrke oko svijeta, pa smo uživali gledajući ove izuzetno atraktivne jedrilice koje su prethodnu etapu od Cape Towna projurile sa prosjekom (!!!) preko 20 čvorova.

Ostatak našeg prvenstva prošao u znaku povišenih tonova, čudnih sudačkih odluka i neviđene gomile trave koja je zarobila cijelo regatno polje i prvenstvo u jedrenju na dasci pretvorila u natjecanje u brzom skidanju trave sa perajice slobodnim stilom. U tom cirkusu najbolje se snašao domaći natjecatelj Steve Allen koji je imao perajicu napravljenu pod takvim nagibom da se tako da se trava na njoj nije zadržavala. Kako niti na jednom drugom mjestu na australskoj zapadnoj obali nismo vidjeli ovakve nemoguće uvjete, možemo samo sumnjati da je sve ovo bila namjerna podvala organizatora.

Što se tiče ostalih rezultata, od Hrvata je najbolje bio plasiran Desnica koji je zauzeo 44. mjesto, pa slijede Tedling (48.), Cerovac (51.) i Hitrec (64.) od 65 natjecatelja. U ženskoj konkurenciji je očekivano pobijedila Karin Jaggi iz [vicarske. Rezultati olimpijske klase su zanimljivi samo utoliko što se pokazalo da su oni koji su zauzeli dobra mjesta na posljednjim olimpijskim igrama po slabom vjetru u Savannah-u bili jako daleko od prvih mjesta pri jačem vjetru.

Ostatak boravka u Australiji proveli smo putujući uzduž obale i trenirajući u različitim uvjetima, što je bio pravi užitak jer nije manjkalo ni vjetra, ni valova, a temperature vode i zraka su bile idealne, tako da smo uspjeli ubrzo zaboraviti promašaj zvan "Svjetsko prvenstvo".

galerija slika