- Čuj, sve sam sredio za naš godišnji. Idemo u Viganj!
- Kaj? A gdje to otprilike dođe na karti, ak' mi možeš pokazati prstom.
- Pa tu na Pelješcu, evo ova točkica. Vidiš?
- A otkud tebi baš taj, kak' se uopće ono zove?
- Pa znaš, to je čuveno surfersko odredište i tamo ti ide većina mojih poznatih i to sa curama i ženama i djecom, pa sam si nešto mislio da bi i mi mogli isto tako...
Frendica mi sutradan na sve to kaže:
- Draga moja Penelopo, buš se ti načekala svog Odiseja s pučine!!!
- Ajoj, al' od dasaka i jedara nema placa za svu moju obleku. Znaš da mi ni Turci nisu ravni po količini prtljage.
- Ha, ha! Kao da će on navečer biti sposoban za ušminkavanje i izlaske!!! Možda za surferske lovačke? pričice uz pivicu na obali i to iz dana u dan u onoj otkačenoj majici i kupaćim hlačicama kaj si mu poklonila neki dan. Imala buš cjelodnevni izlazak do plaže i natrag, sve ostalo bit će mu čisti gubitak vremena.
- Ma ja ću skrivečki zazivati dodole za kišu da ga bar malo imam za sebe dok ga "tješim" što eto zbog vremenskih hirova ne može surfati.
Puna kontroverznih pitanja krenem ja odlučno u akciju: Kuc, kuc!
- Čujte kolega, Vi već godinama ljetujete na Pelješcu... Taj Viganj, kaj to je!?
- Pa, sad ne znam koliko volite tišinu s drekom cvrčaka i zrikavaca i noćne more s beštijama od komaraca, stalnu trku za ručnicima što ih vjetar nosi po plaži, al' to vam je sve u svemu nešto prekrasno.
A kaj je u tome tak značajno krasno, mislim si ja zgranuto...
- A kafići, zabava i tako to?
- E, pa mislim da ima 1, ne, ne, mislim čak 2 kafića. Ma bit će vam naprosto posebno i drugačije.
- A surferi, ima li ih toliko kako se priča?
- Pa do podneva obično nervozno stoje u grupicama i ćakulaju pretežno o prognozi i najavljenim vjetrovima, bacaju upitne poglede u nebo, a iza podneva jednostavno zajašu daske i otisnu se ča, na vodu.
- No dobro, zajednička jutarnja kavica u čak 2 kafića ipak ostaje dio tradicionalnog morskog rituala na godišnjem.
- No dobro, poslije ću si instalirati hrpu opreme za plažu i udri po novinama i kvarcanju.
- Pa ovaj, najbliži kiosk je bio u Orebiću, ako se nije štogod promijenilo, ali s biciklom ste tamo brzo, 2 manja brdašca i eto vas već u mjestu.
Jesus, diši duboko i ne paničari!!! Ma ne može biti tako robinzonski u 21. stoljeću!!!
Ponedjeljak, 23.07.2001. Stigao je moj sudnji dan! Nakon cjelonoćne vožnje, a pod dojmom priče o velikom požaru od prije nekoliko godina, očekujem nešto poput ostataka nekad pitoresknog mjestašca, punog postarijih ljudi što ćakulaju onako usput uz cestu (daj Bože asfaltiranu!) i mrko gledaju sve ove došljake što im kvare sporu svakodnevicu.
A KAD ONO!!! NE MOŽEŠ VJEROVATI SVOJIM OČIMA!!!
Asfalt crn, nov i gladak poput poligona za rolanje. Posvuda samo mlađarija, ja sam već u gerijatrijskom uzrastu u odnosu na njih. Pučina vrvi jedrima. Uf, pa rekao je meni onaj kolega da to izgleda poput hrpe šarenih leptira u neprestanom moving-u, a ja mislila da me čovjek suosjećajno tješi. Ha, srećom da sam ubacila dalekozor u prtljagu! Preplanula mišićava muška tijela bit će mi popodnevna razbibriga. Kaj će mi uopće kiosk i novine? Vidi, vidi, na samoj plaži neka brvnara s palminim lišćem i velikom zvučnicima. Ništa od mog prigovaranja, ali mu neću priznati od prve da je ipak dobro odabrao...
Istovremeno, moj, inače smiren čovjek? naglo parkira, izlazi, gleda, uzdiše, valja knedlu u grlu od uzbuđenja, osluškuje udarce dasaka i šum jedara s pučine. Broji. 150-tak fanatika juri simo, tamo, pada, diže se, vrti, okreće - adrenalinska oluja u zraku!!!
Stiže i SMS od jednog isto takvog: Jeste stigli?
Moj mi daje mobitel i kaže da otpišem nešto, jer on valjda od ganuća nije sposoban. Sigurno mu drhte ruke od prevelike sreće.
Odgovaram: Mi stigli. On fasciniran. Hoda po cesti kao pijanac. Ja samo vičem: Pazi auto! On viče: Ovo je raj. Ja sam u raju!!!
Da nema ove neprozirne sunčane očale na nosu, kladim se da bih vidjela i suze u očima!!!
E pa sad ću se ja malo nametnuti u prvi kadar umiljatim cvrkutanjem...
- Dobro darling. Znaš već našu proceduru. Apartman, lagano raspremanje, odmor od napornog puta, pa eventualno potkraj dana lagana šetnja mjestom...
- Da, da, svakako!
Ha, ha, ha... Sve je bilo gotovo u 15 minuta. Nosio je stvari lakoćom i brzinom profesionalnog nosača prtljage i eto nas odjednom na Ponti, kultnom okupljalištu Vignja. Izlio je limenku RedBull?a u sebe i uletio među svoje surfersko jato, a ja, normalan turist krenuh potražiti slobodni mrvićak plaže, po kojem su oni, nenormalni (ma dobro drugačiji da ne zvuči uvredljivo) stalno cijedili po meni vodu s jedara koja inače stalno nekud bez pardona premještaju. Velika seoba jedara + dasaka + svega ostalog što ja vidim kao veliku smetnju mom duševnom i bračnom miru na ovom godišnjem odmoru. Ako ne pričaju o litraži dasaka, a bolje i to nego litraža popijenih pivica, onda su na kvadraturi jedara ili čvorovima vjetra. Svi izgledaju poput ovisnika o vjetru - oni su ustvari neka vrsta meteopata, bolesnog stanja po medicinskim časopisima koje ja redovito iščitavam.
Ma ljudi, pa čak sam i ja, unaprijed uvjerena da ću po dolasku ovdje likovati u stilu Pa lijepo su meni ljudi govorili, a ti nećeš slušati!? ostala bez teksta, što je iskreno rečeno isto bolesno stanje za mene. Kaj je najvažnije, ovdje ima hrpa većih sakupljača? opreme i moj najdraži nije najgori po tom pitanju. Juupppiiii!!! Surferi su fakat adrenalinska sekta! A i zgodni su, kaj je je! A i pametni, kad ih uspiješ dobiti na razgovor na neku drugu, nesurfersku temu.
Prvenstvo, Kup Hrvatske i free style natjecanje su nas totalno privezali uz obalu. Ipak je i surferska čerga? morala dalje put novih odredišta. Šmrc! Pa oni su me nečim začarali, čim sam tako emocionalno obamrla kad sam zatekla plažu sa šačicom normalnih turista s početka priče. Surfanje je definitivno lifestyle i nije prolazan hir kako sam si ja to zamišljala. Pa makar sada nakon svega izrečenog zvuči licemjerno i ulizivački, sve više mi se sviđa biti u surferskom điru!
Zauzvrat ću, a za sve gnjusne primisli o surfanju, biti njegova osobna besplatna snimačica oboružana kamerom, fotićima, rezervnim baterijama, filmovima i kazetama, a sve u nastojanju da štogod važnog ne propustim zabillježiti za obiteljsku arhivu. A i za dokumentirani hvlaospjev frendovima. Jedino trenutak kad je uspio uvući noge u fuseve, a gonjen pozitivnom zavišću nakon SMS poruke od frenda da je to ovaj već savladao, nije jako vidljiv na onoj buhici od njega na snimci. Naravno da sam i ja pozirala ispod većine raznih zastava surferske opreme što ovdje stalno vijore, a i žrtvovala sam 5 minuta svog predragocjenog vremena za poziranje na dasci u plićaku u najdražem badiću. Malo ću se producirati na poslu s novim screen-saverom. E, i on je odmah po dolasku nabavio novu tanko neoprensku majicu. Baš će biti sladak kao bombon na snimkama! Nadam se samo da ga s druge strane kanala ne vreba kakva korčulanska morska sirena da mi ga zavede...
I tu negdje na sredini boravka na Pelješcu, konačno sam okvirno pohvatala značenje ključnih riječi: boom, rig i ostalo. Ali da ne ispadne da samo druge komentiram iliti tračam imala sam i ja zvjezdanih? trenutaka, poput...
- Ljubavi, ja znam da je sada retro-look jako in u svijetu, ali vidi ovu drvenu dasku kao s nekim ultrapasom gore. Da je otkupimo za sitniš? Bila bi guba za napraviti stol ili šank od nje. Ovako izgleda super uščuvano.
- Pa kaj si ti normalna!? Pa valjda te nitko nije čuo? Ajme sramote... Pa to je StarBoard!
- Ovu ključnu riječ još očigledno ne savladah po izrazu njegovog lica...
- Pa to ti je statusni simbol!!!
U trenutku shvatila svu snagu one narodne: Šutnja je zlato. Odlučila sam samo osluškivati i pametno klimati glavom. I iz inata prekretati očima iza sunčanih očala!!! Moja mala slatka osobna osveta. Ili to ili umjesto ženskih tračerskih časopisa njegovi surferski dok ne savladam gradivo za čistu peticu!!! Ionako ih doma čuva poput kakve svetinje i talismana sreće.
Jadrolinija. Još jedna ključna riječ. Ogromni prelijepi brodovi nemoćno su par puta morali stati u kanalu prema Korčuli i tuliti brodskom sirenom jer su zaglavili u surferskoj gužvi u kanalu. Službena verzija na turističkom CDu Dubrovačko-neretvanske županije kaže da je Orebić drugi grad na svijetu po broju kapetana duge plovidbe i da ga zato svaki put pozdravljaju brodskim glasanjem. Domaći kažu da je to zato što je Gospa od Karmena zaštitinica pomoraca i da uvijek zatrube kad ugledaju njenu crkvicu iznad mjesta.
Čak smo uspjeli izdvojiti 1 dan od surfanja i sličnim brodom otići na izlet do Nacionalnog parka na Mljetu. Srećom nije jako puhalo pa je on lakše podnio svoju veliku, preveliku surfersku žrtvu. A i izlet do Korčule ionako je bio samo prijepodnevni kada je samo blagi neiskoristivi vjetrić. Pomno planiranje vremena...
Povratak je izgledao jadno. Šutljiva atmosfera u autu, posve drugačija od dolaska kad smo cijelim putem zavijali uz muziku. Povremeno bi laganim pokretom ruke maknuo mimoilazećem autu sa surferskim teretom na krovu i bolno uzdahnuo: Još jedna surferska duša!! Surferska je i sreća i tuga pregolema...
Završit ću u maniri kritičara: Ne propustiti! Obavezno do-, pro- i preživjeti!!!
Četvrtak, 09.08.2001. Prvi dan po povratku kući i prvo uključivanje TV nakon svih tih dana. Na ekranu se vrti Dobro jutro, Hrvatska?, mi pijuckamo kavicu i lagano jadikujemo zbog povratka na posao, kad kreće prilog iz dubrovačkog studija i reportaža s natjecanja u Vignju. Sve ljude prepoznajem, što po faci, što po brojevima na jedrima, mislim si hoće li i mene možda prikazati kad su me snimali dok sam pisala razglednice na koljenima, kao ono zadnjih par sekundi priloga moj dragi mužić u prvom planu sjedi na plaži i zateže jedro. Zaboravih napomenuti da sam ga dan prije godišnjeg zblajhala u umjetnu plavušu radi otkačenog image-a... Možda je zato privukao kamermana. Plavuše su ipak tražena roba u svemu, a ja sam obična crnka... Ovo TV iznenađenje bio je pravi šlag na kraju ovog ljetovanja...
|
